Italijanski renesansni arhitekta, inženjer, vajar i slikar Leonardo da Vinči (1452-1519) slikao je Mona Lizu tri do pet godina, a misterija oko žene sa slike traje vekovima.
Od misterije tužnog osmeha do ideala lepote
Postoje tvrdnje da je Mona Liza bila treća supruga bogatog trgovca iz Firence Frančeska del Đakonda i da je njeno ime Liza Gerardini, da su u braku dobili ćerku koja je mlada umrla nakon čega je par zapao u tugu i očaj. Pošto je Liza bila jako lepa, Leonardo da Vinči je ponudio da je naslika. Tada je imala oko 30 godina. Za vreme portretisanja Leonardo je dovodio muzičare i lakrdijaše kako bi ublažili njenu tugu. Pojedini istrživači tvrde da je Liza Gerardini bila jako nesrećna zato što je njen muž dovodio žene iz Afrike i prodavao ih kao roblje. Portret nije datiran niti potpisan, pa se pretpostavlja da Leonardo nije završio sliku. Nije je isporučio poručiocu, ako je poručioca uopšte bilo. Sliku je prodao kralju Fransoi I.
Postoje teorije da žena na slici predstavlja lik kraljice Izabele I od Kastilje što može odgovarati istini ako se uzme da je Izabela bila jedna od najmoćnijih i najlepših žena tog vremena. Drugi teoretičati i poznavaoci umetnosti govore da je Leonardo naslikao svoju majku. Postoji teorija da je Mona Liza lik savršenstva, tačnije da Leonardo nije koristio model, već da je njegovo delo poniranje u dubinu samog sebe. Sve ove teorije moguće je pobiti, ali nepobitna je činjenica da je Leonardo da Vinči genije i da je naslikao genijalno delo.
Nedovršen portret
Leonardo je upotrebio piramidalni raspored elemenata što slici daje osećaj spokojstva. Grudi, vrat, ruke i lice žene obasjane su svetlošću istog inteziteta. Njen pogled ostavlja iluziju neme komunikacije. U isto vreme ona je bliska i daleka. Naslikana je iz dve persprktive (za pozadinu i za figuru) što nije odmah uočljivo i predstavlja iznenađenje za posmatrača. Na prvi pogled Mona Liza nema obrve što potkrepljuje tvrdnju da slika nije završena, ali može značiti da je takva žena bila ideal lepote. Prema novijim istraživanjima zaključeno je da su obrve ipak naslikane, ali su vremenom izbrisane.
Od Napoleona do Luvra
Danas je slika izložena u muzeju Luvr, u Parizu, ali njeno putovanje svetom je ušlo u istoriju. Naime, Fransoa I držao ju je izloženu u dvorcu Amboaz, kasnije je slika preseljena u dvorac Fonteblo, zatim u Versaj, u zbirku Luja XIV. Napoleon Bonaparta je bio zaljubljen u Mona Lizu i držao ju je u spavaćoj sobi. Sate je provodio diveći joj se.
Kada je 1815. godine prvi put izložena u Luvru, muškarci su kao hipnotisani hrlili sa svih strana kako bi joj doneli cveće. Pisali su joj pesme i strastvena pisma. Mona Liza ima svoju elektronsku poštu u kojoj se čuvaju brojna ljubavna pisma koja i danas prima. Mnogo muškaraca je umrlo zbog ljubavi prema Mona Lizi. Umetnik Luk Maspero bacio se sa četvrtog sprata pariskog hotela ostavljajući poruku: „Godinama sam se očajnički borio sa njenim osmehom. Radije ću umreti.“ Ispred njene slike jedan obožavaoc se ubio vatrenim oružjem.
Lepota koja odoleva vremenu
Portret Mona Lize bio je više puta napadnut i više puta krađen. Napadači su na nju bacali kiselinu, kamenje i šolju sa kafom. Vidljiva su oštećenja na levom laktu i u donjem delu slike. Mona Liza je ukradena iz Luvra 1911. godine i za tu krađu bio je osumnjičen Pablo Pikaso, ali kasnije se ispostavilo da je sliku ukrao Italijan Perugia. On je bio zaposlen u Luvru i prokrijumčario je sliku ispod kaputa kako bi je vratio u Italiju. Nakon dve godine je pokušao da je proda trgovcu iz Firence. Tada je uhapšen, a slika vraćena u Pariz. Danas je Mona Liza smeštena u posebnu sobu u kojoj se kostantno meri temperatura i zaštićena je staklom otpornom na metke.
Kustosi muzeja Luvr su odmah po izbijanju Drugog svetskog rata sakrili sliku bojeći se da bi je nacisti mogli prisvojiti i vratili su je tek 1947. godine. Mona Liza je izlagana u SAD-u, u Japanu, u Rusiji i u Švajcarskoj. Njena vrednost je naprocenljiva.