Jednostavno se ne može ignorisati pitanje komšiluka u današnje vreme kada zgrade niču na sve strane.
Osoba sam koja je većinu svog života provela u stanovima, kao i jedan kraći period u kući. Šta se desilo sa mirom i poštovanjem kućnog reda? Šta se desilo sa životom u stambenoj ZAJEDNICI? Da li ima veze sa tim da je stara gradnja imala bolju zvučnu izolaciju i bilo koju drugu, ili ipak govorimo o ljudima koji ne znaju za kućni red? Iskreno, našla sam se i u situaciji kada sam zbog loše zvučne izolacije mogla da čujem šta komšinica u stanu pored sprema za ručak i da odslušam ceo jutarnji razgovor koji ona i suprug vode, ali sam se takođe, u drugoj zgradi, susrela i sa primitivizmom ljudske prirode.
Mnoge moje drugarice su imale običaj ranije da mi kažu “koliko je beba plakala, dobro je da komšije nisu pozvale službu za socijalni rad”. Moram da priznam da sam i sama imala osećaj stegnutosti kada je plač moje bebe počeo da postaje sve prozačniji i duži. Javljala se nelagodnost “šta ako smeta komšijama”, a kroz glavu million stvari… a glavna od njih “da li da joj dam da doji da se smiri i na taj način, da ne smeta komšijama”. Greška! Velika.
Opravdavam svoje razmišljanje, iako nije bilo ispravno, iz razloga što sam bila u novoj ulozi i samim tim nespremna na sve situacije koje dolaze sa tom ulogom. Jedna od njih je utišavanje bebe i osećaj neprijatnosti. Zašto? Zato što sam bila vaspitana da poštujem kućni red i mir, zato što se znalo šta je ispravno ponašanje u stambenoj zajednici i zato što su se komšije međusobno poštovale i uvažavale. Trebalo mi je nekoliko nedelja i dosta razgovora sa već istreniranim mama, da se opustim i shvatim da moja beba ima svoj ritam i potrebe, da treba da slušam bebu a ne da brinem da li plače više od pola minuta zbog smetanja ostalim stanarima, već da je osluškujem… možda su to zubići, možda je glad, možda je ružno sanjala, možda želi mamu. Uteha koju pružiš svom detetu ne sme da naiđe na loše kritike. Isto tako, beba će porasti, brzo, često nismo svesni toga.
Ali, šta je sa primitivizmom ljudske prirode, koji krasi određeni broj stanara jedne kragujevačke zgrade? Šta je sa njihovim nepoštovanjem kućnog reda i mira? Ako u sebi nemaš kulturu stanovanja, kulturu življenja u stambenoj jedinici, to se nikada neće promeniti.
Zašto ja da ućutkujem svoju bebu zbog plača od pola minuta, ako vi, moje drage komšije, možete da pravite nenajvaljene žurke jednom nedeljno u trajanju od nekoliko sati; zašto ja moram da se sramim ako beba vrisne zbog bola i ružnog sna ako vi, moje drage komšije, pravite galamu i lupate štiklama satima; zašto ja moram da crvenim zbog pola sata plača dok bebu odvikavam od dojenja, ako vi, moje drage komšije, galamite tokom celog dana, svađate se toliko glasno da svi znamo teme vaših svađa? I na kraju, zašto da ja imam obzira prema vama ako vi, moje drage komšije, nemate obzira prema tome da jedna beba stanuje u vašem komšiluku? Kažu “nije teško biti fin”. Ne slažem se. U današnje vreme, jako je teško biti fin, onako iskreno fin.
Koje je rešenje za ovakve situacije? Iskreno, i sama se pitam. Da li otići na vrata i normalnim tonom objasniti situaciju i zamoliti za razumevanje… ili možda (malo opuštenija varijanta) poslati poruku sa sve smajlićima “komšinka, vi ste skroz super ali uz to i jako glasni, pa ako može malo tiše”… ili spustiti se na taj nivo pa biti kao oni: bučni, glasni, bezobzirni, primitivni i nevaspitani . Mislim da ništa od ovoga ne bi postiglo efekat, ili bar zavisi od toga sa kim imate posla. Može se desiti da vas otkače i uz to još i napadnu uz svu neprijatnost koja ih krasi, ili kažu “važi” (misleći “al’ na plaži”), a tek to spuštanje na njihov nivo neće uroditi plodom, jer im samo stvarate njihovu prirodnu atmosferu i stanište.
Tako da, ostaje samo da se naviknete na to guranje nameštaja koje može trajati satima, ili probate da napišete javno Obaveštenje u vidu “Kućni red, pravila se moraju znati” ili da probate na sledećem kućnom savetu da pokrenete temu uz svedoke. Probajte nešto od ovoga, možda upali. A možda i ne. 🙂
Milica Janković