„Ponovo sam u klaustrofobičnoj tišini sopstvenih promašaja.”
„Intermeco” nije Sali Runi na koju smo navikli. Konsultujte recenzije književnih kritičara i one će vam potvrditi – da, ovo jeste njen najbolji roman do sada. Rečenične konstrukcije, narativ, retrospektivna poigravanja i implikacije na stilski izraz u trenutku govora govornog lica, bilo da je reč o Margaret, Naomi, Silviji, Piteru ili Ajvanu.
Pitajte prijatelje koji trenutno čitaju roman i možda će vam reći da i nije baš njihova šoljica čaja, da im je malo težak ili da je prosto fantastičan (bez obzira na to što je u trećem licu).
Uzmite u obzir #KragujevcankaLifestyle čitalački senzibilitet i imate najiskreniju preporuku za čitanje. Detaljnije u nastavku.
Ono što je u romanu „Intermeco” ostalo od normalnih ljudi, razgovora s prijateljima i bajnog sveta jesu komplikovane priče književnih likova, a ukratko – u tome i jeste lepota pisanja Sali Runi i utisak koji ostavlja na čitaoca. Nema tu mnogo prostora za interpretacije, jer kod nje crno nije nikada u potpunosti crno, kao ni što belo ne može da ostane nezamrljano, baš kako ni jin ne postoji bez janga.
I možda se kvalitet ovog romana ne ogleda ni u jednoj pozitivnoj kritici, recenziji na društvenim platformama ili preporuci, već u slobodi koju daje nesavršenostima. Ljudskim, moralnim, intenzivnim, koje se kao i rečenice u romanu izlivaju i nižu, formirajući zamršeno klupko utisaka, pitanja i odgovora. I prava da se pogreši u osudi, ili izvuče lekcija o uzaludnoj potrebi da se neko ili nešto uopšte osuđuje.
„Intermeco” pred čitaoce donosi priču o Piteru i Ajvanu, dva brata različitih temperamenata i pogleda na svet. Jedan uspešan pravnik, drugi šahovski genije, braća vezana ne samo krvnim srodstvom, već i traumom kao posledicom bolesti i smrti oca, od književne senzacije konstruišu pravi emocionalni rolerkoster. Kroz te razlike, emocionalne odgovore na traumu i brojne zaplete u intimnim sekvencama njihovih života, Sali Runi razrađuje poglavlja koja će držati pažnju od prve do poslednje stranice.
„Naravno, kada je reč o njegovom samopoštovanju radije bi da ga smatraju preljubnikom nego nastranom osobom. Ali to bi onda bio slučaj pozajmljivanja tuđeg samopoštovanja: jer što god bi on tu dobio ta žena bi to izgubila. Ili žene. Bože, pomozi mu… Sukob različitih filozofija. Zrelost protiv mladosti. Da, trezvenost protiv dekadentnosti, intelekt protiv apetita, mogao bi da ređa dalje.”
U tim pričama je (još uvek udata) Margaret sa (dosta mlađim) Ajvanom, ali i ličnim preispitivanjima, otvaranjem dijaloga o godinama, prolaznosti, moralno ispravnom i neispravnom, prikazu za svet i ogoljavanju u četiri zida. Tu su i Piterove veze sa (bivšom devojkom i prijateljicom) Naomi i (dosta mlađom) Silvijom. Sociološka pitanja i klasne razlike sve vreme, kao svojevrstan narator, raspliću umeće Runijeve da dočara emocionalni puls jedne generacije – ne uvek srećne, ali ne uvek ni tužne. Generacije koja možda ne zna uvek šta hoće, ali zna šta neće.
„Zamišlja ih tamo sve zajedno. Zamišljati je takođe život: život koji se samo može zamisliti. Zveket lonaca, para iz čajnika. I misliti o tako nečemu znači živeti. Oštar vetar duva s mora, nadima mu kaput, podiže bele talase na reci. Ništa nije zakucano. Ona, ona druga. Ajvan, devojka, Kristin, njihov otac s one strane groba. Ne upali svaki put, ali dajem sve od sebe. Videću šta će biti. U svakom slučaju i dalje živim.”
K.J.